Jesu li organizacije civilnog društva samo korisnici javnih sredstava ili mogu biti stvarni partner javnoj upravi?
Kada govorimo o odnosu javne uprave i organizacija civilnog društva, često se prvo pomisli na javne natječaje, dodjelu sredstava i provedbu projekata.
Javno tijelo objavi natječaj, organizacija civilnog društva prijavi projekt, dobije sredstva, provede aktivnosti i podnese izvješće.
I tu se odnos često završava.
No, može li odnos javne uprave i organizacija civilnog društva biti nešto više?
Mogu li organizacije civilnog društva biti partner javnoj upravi – ne samo u provedbi već unaprijed osmišljenih programa, nego i u prepoznavanju problema, oblikovanju rješenja i provedbi javnih politika?
To pitanje otvara širi pogled na ulogu civilnog društva u suvremenom javnom upravljanju.
Od korisnika sredstava do sudionika u javnom upravljanju
Organizacije civilnog društva djeluju na različitim područjima – od socijalnih i humanitarnih aktivnosti, zaštite okoliša i kulture do sporta, obrazovanja, zaštite prava i rada s različitim društvenim skupinama.
Njihova posebnost često proizlazi iz neposrednog kontakta s građanima.
One mogu svakodnevno prepoznavati probleme koji možda nisu jednako vidljivi institucijama. Mogu čuti iskustva korisnika, pratiti njihove potrebe i razvijati rješenja koja proizlaze iz neposrednog iskustva na terenu.
Zato se uloga organizacija civilnog društva ne mora svoditi samo na provedbu aktivnosti za koje su dobile javna sredstva.
One mogu biti i izvor informacija, iskustva, inicijativa i prijedloga za unapređenje javnih politika.
Takvo shvaćanje nije novo. Hrvatski strateški dokumenti o razvoju civilnog društva već godinama naglašavaju sudjelovanje organizacija civilnog društva u oblikovanju i provedbi javnih politika te potrebu međusektorske suradnje i partnerstva.
Nije svaka suradnja – partnerstvo
Ovdje je važno napraviti razliku.
Javna uprava i organizacija civilnog društva mogu biti povezane na različite načine.
Financiranje
Javno tijelo dodjeljuje sredstva organizaciji za provedbu određenog programa ili projekta.
Provedba
Organizacija provodi aktivnosti kojima se ostvaruju unaprijed definirani ciljevi javnog programa.
Savjetovanje i sudjelovanje
Organizacija daje mišljenja, prijedloge i iskustva u procesu oblikovanja određenih politika ili programa.
Suradnja
Javno tijelo i organizacija zajednički provode određene aktivnosti i međusobno usklađuju svoje djelovanje.
Partnerstvo
Partnerstvo podrazumijeva višu razinu odnosa – zajedničko usmjerenje prema određenom cilju, jasno definirane uloge, međusobnu komunikaciju i doprinos obje strane.
Drugim riječima, organizacija nije samo izvršitelj odluke koju je netko drugi već donio.
Ona sudjeluje u procesu stvaranja rješenja.
Zašto bi javnoj upravi uopće trebao partner iz civilnog društva?
Javna uprava raspolaže institucionalnim kapacitetima, javnim ovlastima, administrativnim strukturama i javnim sredstvima.
Organizacije civilnog društva često raspolažu drugačijim resursima:
- iskustvom rada s određenim skupinama građana,
- neposrednim kontaktom s korisnicima,
- poznavanjem lokalne zajednice,
- iskustvom u provedbi konkretnih aktivnosti,
- volonterskim potencijalom,
- sposobnošću povezivanja građana,
- informacijama koje proizlaze iz svakodnevnog rada na terenu.
Upravo se tu može pojaviti prostor za partnerstvo.
Javna uprava ima institucionalnu odgovornost, a civilno društvo može imati neposredno iskustvo i znanje o potrebama zajednice.
Kada se ti kapaciteti povežu, moguće je razvijati rješenja koja istodobno imaju institucionalnu podršku i odgovaraju stvarnim potrebama građana.
Javna sredstva nisu samo financijska pomoć
Ovdje se odnos javne uprave i civilnog društva često pogrešno promatra.
Kada organizacija dobije javna sredstva, ona ih ne dobiva samo kao „pomoć udruzi“.
Sredstva se dodjeljuju za određenu svrhu, program, projekt ili aktivnost koja treba pridonijeti ostvarivanju određenog javnog cilja.
Zato se može postaviti drugačije pitanje:
Što javna uprava dobiva ulaganjem javnih sredstava u organizacije civilnog društva?
Odgovor nije uvijek samo provedba određenog broja aktivnosti.
Može dobiti i:
- uključivanje građana,
- razvoj novih programa,
- dostupnost usluga i sadržaja,
- aktiviranje volontera,
- informacije s terena,
- povezivanje različitih dionika,
- iskustvo koje može biti korisno za buduće javne politike.
U tom smislu javno financiranje može biti jedan od instrumenata ostvarivanja javnog interesa, a ne samo financiranje rada pojedine organizacije.
Kada udruga postaje stvarni partner?
Možemo zamisliti jednostavan primjer.
Lokalna zajednica prepoznaje problem nedovoljne uključenosti određene skupine građana u društveni život.
Postoje dva moguća pristupa.
U prvom slučaju javno tijelo samo definira problem, osmisli program, objavi natječaj i traži organizaciju koja će provesti aktivnosti.
U drugom slučaju javno tijelo prije definiranja programa razgovara s organizacijama koje godinama rade s tom skupinom.
Organizacije daju podatke i iskustva s terena, predlažu aktivnosti, ukazuju na probleme u dosadašnjem pristupu i sudjeluju u oblikovanju programa. Nakon toga zajedno provode aktivnosti i analiziraju rezultate.
U oba slučaja može postojati financiranje.
Ali odnos nije isti.
U prvom slučaju organizacija prvenstveno provodi unaprijed definiran program.
U drugom slučaju ona sudjeluje u stvaranju rješenja.
Upravo je ta razlika zanimljiva kada govorimo o partnerstvu javne uprave i civilnog društva.
Partnerstvo ipak ne znači gubitak odgovornosti
Partnerstvo ne znači da javna uprava može svoje zakonske ovlasti i odgovornosti jednostavno prenijeti na organizaciju civilnog društva.
Javno tijelo i dalje mora postupati zakonito, transparentno i odgovorno upravljati javnim sredstvima.
S druge strane, ni organizacija civilnog društva ne prestaje biti odgovorna zato što surađuje s javnim tijelom.
Ona mora odgovorno upravljati vlastitim radom, sredstvima i preuzetim obvezama.
Zato bi kvalitetno partnerstvo trebalo počivati na nekoliko elemenata:
jasnim ciljevima – podijeljenim ulogama – transparentnosti – međusobnoj komunikaciji – odgovornosti – praćenju rezultata.
Partnerstvo ne smanjuje odgovornost.
Ono je čini jasnije podijeljenom.
Tri razine odnosa javne uprave i civilnog društva
Za razumijevanje ove teme korisno je promatrati odnos kroz tri razine.
1. Organizacija kao korisnik
OCD dobiva sredstva za provedbu određenog programa ili projekta.
2. Organizacija kao izvršitelj
OCD ima aktivniju ulogu u provedbi javnog programa ili određene aktivnosti.
3. Organizacija kao partner
OCD sudjeluje u prepoznavanju problema, predlaganju rješenja, planiranju, provedbi i vrednovanju aktivnosti.
Ove se razine međusobno ne isključuju.
Jedna organizacija može u jednom programu biti korisnik sredstava, u drugom izvršitelj, a u trećem stvarni partner javnom tijelu.
Može li se partnerstvo mjeriti?
Ovo je pitanje koje je posebno zanimljivo za buduća istraživanja.
Ako želimo utvrditi postoji li stvarno partnerstvo, možemo postaviti nekoliko pitanja:
- Sudjeluje li OCD u prepoznavanju problema?
- Sudjeluje li u planiranju aktivnosti?
- Može li predlagati izmjene i nova rješenja?
- Uvažavaju li se njegova iskustva s terena?
- Postoje li jasno definirane uloge i odgovornosti?
- Postoji li kontinuirana komunikacija?
- Sudjeluju li obje strane u procjeni rezultata?
- Postoji li prostor za kritički dijalog?
- Je li suradnja dugoročnija ili se svodi samo na pojedinačni natječaj?
Što je više ovih elemenata prisutno, to je opravdanije govoriti o partnerskom odnosu, a ne samo o financiranju ili ugovornom izvršavanju aktivnosti.
Od pitanja „koliko je novca dobila udruga?“ prema pitanju „što smo zajedno postigli?“
Možda je upravo tu najvažnija promjena perspektive.
Kod klasičnog pogleda na financiranje često pitamo:
- Koliko je javnih sredstava dodijeljeno?
- Je li novac potrošen prema pravilima?
To su važna pitanja.
Ali kod partnerskog odnosa potrebno je postaviti i treće:
Što je javnim sredstvima, znanjem, iskustvom i radom svih uključenih partnera postignuto za zajednicu?
A upravo je to prostor u kojem organizacije civilnog društva mogu imati puno veću ulogu od uloge običnog korisnika sredstava.
Organizacije civilnog društva nisu zamjena za javnu upravu, niti javna uprava može svoju odgovornost prenijeti na civilni sektor.
Ali između ta dva sektora postoji prostor za suradnju koja je mnogo šira od dodjele financijskih sredstava.
OCD može biti korisnik sredstava.
Može biti provoditelj programa.
Može biti savjetnik.
Može biti inicijator.
A može biti i partner u ostvarivanju javnog interesa.
Ključno pitanje zato možda nije:
„Koliko javnih sredstava dobivaju organizacije civilnog društva?“
nego:
„U kojoj mjeri organizacije civilnog društva sudjeluju u stvaranju javne vrijednosti i oblikovanju rješenja koja odgovaraju potrebama zajednice?“
To je pitanje koje vrijedi postaviti i javnoj upravi i samim organizacijama civilnog društva.
Ines Miljančić
