Lajk umjesto zapisnika: Digitalna transformacija braniteljske svakodnevice
Živimo u dobu u kojem svi u džepovima nosimo superračunala. Uređaji koji imaju više procesorske snage nego što je NASA imala za slanje čovjeka na Mjesec danas služe kao naša primarna veza sa svijetom. No, ako zavirimo u svakodnevicu prosječne braniteljske udruge, shvatit ćemo da je ta visoka tehnologija doživjela fascinantnu redukciju. Digitalna transformacija nije nas pretvorila u napredno informatičko društvo – pretvorila nas je u društvo jednoga palca.
Danas je dokaz “digitalne pismenosti” posjedovanje pametnog telefona. Ako znaš otključati zaslon i dodirnuti zelenu ikonu WhatsAppa ili Vibera, u očima okoline ti si informatički umrežen. Međutim, tu svaka daljnja čarolija prestaje.
Pisanje e-maila duljeg od jedne rečenice postalo je nepremostiva prepreka. Kombinacija malog zaslona i “debelih prstiju” izbrušenih godinama rada, terena i života proizvodi komunikacijski minimalizam. Čemu rasprava, čemu konstruktivni prijedlozi ili pisanje službenih dopisa, kada je sve to moguće sažeti u jedan univerzalni simbol? Palac gore.
- Zapisnik s sastanka? Lajk.
- Prijedlog novog projekta? Palac gore.
- Obavijest o obvezama? Plavo srce.
Sadržaj se više ne čita, on se samo potvrđuje vizualnim znakom. Ako netko slučajno u grupu pošalje službeni dokument u PDF-u, Wordu ili Excelu, nastupa tajac. Mobitel “nema aplikaciju”, zaslon je premali, a datoteka ostaje neotvorena u digitalnoj prašini. Pravi sadržaj, rasprava i ideje ustupili su mjesto vizualnim stikerima i slikama jutarnje kave s motivacijskim porukama.
Digitalna amnezija i “operacija QR kod”
Posebno je zanimljiv fenomen digitalne amnezije. Mobitel se koristi dvije do tri godine, a kad uslijedi nabava novog, sve što je bilo na starome nestaje u nepovrat. Dok računalo u uredu i dalje čuva arhivu iz 2005. godine, mobitel živi u vječnom “sada”. Nema trajnih zapisa, nema arhive, nema kontinuiteta.
Kruna ove digitalne opsene najbolje se vidi na edukacijama i radionicama. Pokušaj da se skupina od deset branitelja navede da skeniraju QR kod i preko alata poput Mentimetra upišu jednu jedinu riječ pretvara se u operaciju visokog rizika. Između slikanja koda kamerom umjesto skeniranja, otvaranja oglasničkih stranica i slučajnog pozivanja rodbine, prođe i po 40 minuta. Na kraju, kad se ta jedna riječ konačno pojavi na ekranu, osjećaj je jednak osvajanju strateške kote – iako je operativna efikasnost bila na razini pisanja pisaćim strojem.
Zaključak: Privid ili stvarna pismenost?
Mobitel je postao naš svemoćni rekvizit, no on je često tek privid pismenosti. Umjesto da nam olakša rad i vođenje udruge, ponudio nam je liniju najmanjeg otpora: lajk umjesto teksta, sliku umjesto dokumenta i šutnju umjesto rasprave.
Možda je vrijeme da priznamo da nam džepna računala nisu automatski povećala pismenost, nego su nam samo dala brži način da se sa svime složimo bez ijedne napisane riječi – i da se napokon vratimo osnova: edukaciji, računalima i stvarnoj komunikaciji.
Željko Tomašić
